Danas odajemo počast žrtvama zločina u Štrpcima, jednom od najmračnijih događaja naše novije istorije. Danas, više od tri decenije kasnije, bol nije manja, a praznina koju su stradali iza sebe ostavili i dalje je prisutna. Njihova jedina “krivica” bila je ime i prezime. Ništa više. I ništa manje.

Ovaj zločin, kao i mnogi drugi ratni zločini, ostavili su duboki bolan trag na crnogorsko društvo. Nažalost, država nije učinila gotovo ništa da rasvijetli ovaj zločin i privede počinioce pravdi.

Crna Gora se, nažalost, nije suočila s prošlošću. Koncept suočavanja s ratnim zločinima, koji je ključan za ozdravljenje društva, ovdje još uvijek nije zaživio. Još je teže prihvatiti činjenicu da su današnje političke elite sklonije ignorisanju ovih tema nego ikada ranije. Sve češće čujemo poruke da suovo "teme koje dijele", kao da bi guranje pod tepih mogloizbrisati bol i nepravdu. Neki to čine namjerno, svjesno i proračunato, dok drugi možda iz neznanja. No, posljedica je ista – zločini ostaju neprocesuirani, a žrtve zaboravljene.Posebna odgovornost leži na političkim partijama iz reda manjinskih naroda, posebno onima koje su tokom proteklihdecenija participirale u vlasti i kontrolisale važne resore. One moraju biti glasne, odlučne i jasne – pravda za žrtve ratnih zločina mora biti prioritet, a ne usputna tema.

Zato danas ispred Savjeta Muslimanskog naroda u Crnoj Gori, želimo naglasiti da je najvažnije da se žrtava sjećamo kao ljudi. Naše društvo se često suočava s iskušenjem da događaje iz prošlosti posmatra kroz prizmu nacionalnosti i identiteta. I dok je važno priznati i razumjeti istorijski i identitetski kontekst, još je važnije da ne dozvolimo da nas te odrednice dijele i udaljavaju od suštine – od ljudskosti. Zločin u Štrpcima nije bio samo napad na pojedince, već i na ideju zajedništva, mira i suživota. Njihovo stradanje nije bilo pitanje nacionalnosti, već pitanje ljudskosti. Bili su naše komšije, prijatelji, radnici, očevi, sinovi – prije svega, bili suljudi.

Žrtve zločina u Štrpcima nisu samo broj, nisu samo ime naspisku, niti su pripadale samo jednoj naciji. One pripadajusvim nama – našoj zajedničkoj memoriji, našoj kolektivnoj odgovornosti i našoj ljudskosti. Naša odgovornost je da njihovo stradanje ne postane sredstvo za politička prepucavanja, već da ostane trajno upozorenje koliko zlo može biti veliko kada mržnja nadvlada razum.

Kao društvo, moramo graditi kulturu sjećanja koja se temeljina pravdi, istini i pomirenju. To znači da ne smijemo dozvoliti da se žrtve svojataju, niti da se njihova patnja koristi za političke ili nacionalističke svrhe. Moramo ih se sjećati kao ljudi koji su nevino stradali, kao simbola onoga što nikada više ne smije da se ponovi.

U ime Nacionalnog savjeta Muslimanskog naroda u CrnojGori, pozivam sve nas da se danas, ali i svakog dana, sjećamo žrtava u Štrpcima sa dostojanstvom, poštovanjem i iskrenim suosjećanjem. Da učimo nove generacije o tome šta se dogodilo, ali ne kroz prizmu podjela, već kroz prizmu zajedničke odgovornosti da se zlo više nikada ne ponovi.

Neka im je vječni mir, a nama snaga da čuvamo uspomenu nanjih – kao ljude, kao građane, kao simbole pravde i nade.