Bolest, promišljanja o samoubistvu i fenomen nadriljekarstva, tzv. hećira centralni su momenti romana „Metak od trešnjine koštice“ barskog književnika Senada Karađuzovića koji je objavio Savjet Muslimana Crne Gore. Za taj roman, ali i za posljednju zbirku pripovjedaka „Arabika starobarskih prokletstava“ Savjet je Karađuzoviću ove godine dodijelio i svoju godišnju nagradu „Avdo Međedović“.

Na tragu najboljih jugoslovenskih postmodernista i sa istančanom potrebom za literarnim očuvanjem tradicije, koliko svojih predaka toliko i onoga što je sam zatekao na sudarima civilizacija, Karađuzović kombinuje žanrove, jezike i forme, ubjedljivo, ponekad na ivici lirske pseudodokumentaristike. Zato ga je lako čitati i razumjeti, ali i kao autora osuđivati da je brutalan ili nepravedan, najviše prema sebi.

KOJOT

U jednom svom poetskom autoportretu, u „Mitu o paralelnim elipsama“, lirskog junaka Karađuzović je nazvao kojotom koji hramlje. Autor tvrdi da istinski vjeruje da pisci ponekad sanjaju svoja djela i glavne junake.

- Tvrdim da mi se to desilo još 1987. u maju. „Odsnijevao“ sam „kojota koji hramlje“ i apokaliptičnu prozodiju „Mit o paralelnim elipsama“. I u nekoliko navrata kasnije su mi se dešavale slične nesretne koincidencije. U to sam se vrijeme spremao za odsluženje vojnog roka i čitao Karlosa Kastanedu: „Učenje Don Huan Matosa“, „Put u Ixtlan“, „Odvojenu stvarnost“. Ne sumnjam da su date okolnosti i čitana literatura uticale na moj rad. Znate, kojot je u religijama srednjeameričkih Indijanaca sveta životinja. On nije strvinar poput hijene i šakala. To se može provjeriti u kulturi Mešika, šamana i naguala. Drugi dio knjige sam odsanjao 1992. godine i naredne je objavio. Prošireno izdanje te prozodije pod nazivom „Vremenski nered“ sam objavio 2014. godine i tri godine kasnije zaista počeo da hramljem, zbog upaljenih nerava u stopalima obje noge. Možda sam inicirao prokletstvo i na taj način me stigla kletva junaka iz mojih knjiga. Pisci treba da paze šta govore, sanjaju i pišu – rekao je Karađuzović za Pobjedu.

Dominacija istočnjačkog kulturnog koda u njegovim djelima je, kako je sam istakao, nešto što takođe ne bira sam, već teme i okolnosti koje dovode do pisanja biraju njega.

– Ne sramim se svojeg porijekla, musliman sam rođenjem, znam i svoj rodoslov, ali ja živim u Starom Baru, u Baru, u Crnoj Gori i pišem crnogorski. Veza sa orijentom je utkana u moj DNK i možda zbog toga radnju koja se događa u mojim romanima prebacim na region Bliskog istoka – rekao je Karađuzović.

Ističe da nije vjernik i da nije „bogougodnik“, već običan čovjek, a orijent u njegovim knjigama je samo književna pozadina.

– Do 1997. u mojoj porodici se komuniciralo na tri jezika. Na crnogorskom, na arbanaškom i na staroturskom (osmanlijskom). Ja sam plivao kao riba u moru trojezičja, pritom ne savladavši niti jedan do perfekcije. Možda je to blagoslov, možda prokletstvo, a možda i bjekstvo od teške stvarnosti devedesetih. Mogao sam 1989. emigrirati u SAD, 1990. godine sam mogao emigrirati u Australiju, a 1991. sam mogao emigrirati u Švedsku. Nigdje nijesam otišao. Čitavu deceniju kasnije sam pisao o orijentu. Možda sam na taj način bježao od čelično ukalupljene stvarnosti – objasnio je barski književnik.

SLUČAJNOSTI

Kao i mnogi pisci u Crnoj Gori, ni Karađuzović ne živi od prodaje svojih knjiga. Pisanje ne smatra važnijom djelatnošću od bilo kojeg drugog zanimanja i oduvijek mu je bilo, kako je istakao, usputna aktivnost.

– A uvijek bi se preklopile okolnosti da kad bih završio neku od knjiga pojavila bi se i prilika da ih objavim. Previše slučajnosti, zbog kojih nikad nijesam davao „važnost sebi“. Previše sinhroniciteta. Ponekad bih posumnjao da je to „prst sudbine“, ali bi me takva pomisao ustavila sljedećom pomisli: da je svaki čovjek „doputovao na ovu planetu“ zbog nečeg, da nešto dobro ili do zla boga loše uradi.

Nisam vam ja zaljubljenik teorija zavjere. Moj san je poezija koja me smiruje, poetski složene rečenice koje me zamajavaju dok prelazim ulicu. Koliko sam samo puta umalo završio pod točkovima automobila – priznao je Karađuzović.

Ovaj književni zanesenjak smatra da, nakon navršenih 55 godina, skromnost je zaista najvažnija.

– Dok god ne budem davao prevelik značaj sebi i tome čime se bavim – pisanju, pisaću. Kad počnem gledati na svoje zapise „sa visine“, polomiću svoje pero i „zaćutaću zauvijek“ – rekao je Karađuzović.

Prokletoj sujeti sve prija

Nagrada Savjeta Muslimana Crne Gore, za koju je saznao pet dana prije dodjele, navela je Senada Karađuzovića da se preispita da li ju je zaslužio, kao što svaki čovjek koji ima savjest radi. U sklopu izdavačkih djelatnosti Savjeta Muslimana Crne Gore – Podgorica u jednoj deceniji (periodu od 2012. do 2022. godine) objavio je tri naslova: „Očevi umiru dvaput“; „Metak od trešnjeve koštice“ i „Arabika starobarskih prokletstava“, no vjeruje da su u obzir uzete i knjige koje je sporadično objavljivao i u drugim izdavačkim kućama.

– Prokletoj sujeti sve prija, a ja, ipak, mrzim gužve, kamere, pitanja... Anksiozan sam i ne trpim gužve. Tek tamo gdje se moram pojaviti – pojavim se. Ne podnosim čak ni promocije sopstvenih knjiga, to je, vjerujem, najneugodniji dio posla koji zapadne pisce na kraju objavljivanja sopstvene knjige.

Preuzeto sa: www.pobjeda.me